Legenda o jezeru Issyk-Kul
Jezero Issyk-Kul okruženo je brojnim legendama koje objašnjavaju njegov nastanak i povijesne ličnosti koje su prolazile njegovim obalama. Jedna legenda govori o okrutnom kanu koji se zaljubio u lijepu djevojku, oteo je, ali ga je ona zbog ljubavi prema pastiru odbacila. Pastir ju je, jašući na svom čarobnom konju Tulparu, spasio, ali je ponovno uhvaćena. Kako bi izbjegla zatočeništvo, bacila se s prozora tamnice, a kao kaznu za njezinu smrt, planinske vode poplavile su kanovu palaču i stvorilo jezero. (Doista postoje ruševine za koje se vjeruje da su grad ispod voda Issyk-Kul.) Druga legenda uključuje Timura, koji je u 14. stoljeću dao svojim vojnicima da postave kamen svaki put kad su marširali pored Issyk-Kul, formirajući kameni greben nazvan Santash. Neke legende čak tvrde da je Džingis-kan pokopan na obalama jezera, iako je mjesto njegovog ukopa službeno nepoznato, a neke kirgiške legende sugeriraju da leži u blizini Issyk-Kul.
Ep o Manas
Ep o Manas, najduža epska pjesma, ključna je za kulturu i povijest Kyrgyzstan. Sastoji se od tri dijela: Manas koji ujedinjuje kirgiška plemena, priča njegovog sina Semeteja i priča njegovog unuka Seiteka. Manas, rođen od pastira na Altaju, izrasta u velikog ratnika, ujedinjujući plemena i vodeći ih natrag u njihovu domovinu u Tian Shan. Ženi se s Kanykei i imaju sina Semeteja. Nakon Manas smrti, Kanykei i Semetei su protjerani u Samarkand. Semetei kasnije saznaje za svoje nasljeđe i pokušava ponovno ujediniti plemena, ali nestaje. Njegov sin Seitek, odrastao u neprijateljskom taboru, otkriva svoju lozu i donosi mir kirgiškom narodu. Ep, zapisan tek u 19. stoljeću, ima mnogo verzija zahvaljujući usmenim predajama i pripovjedačima manaschi koji su često dodavali vlastite detalje. Ep o Manas je vitalan za kirgiški identitet. 40 zraka nacionalne zastave simboliziraju plemena koja je ujedinio Manas. Najviše državno odlikovanje je Orden Manas, a mnoge znamenitosti, poput zračne luke Bishkek i planinskog vrha, nazvane su po njemu. Legende također povezuju Manas s prirodnim znamenitostima kao što je Manas Bowl u klancu Barskoon. Manas predstavlja idealnu kirgistansku osobu i državu. Unatoč mješavini činjenica i legendi, ep ima značajan utjecaj na Kyrgyzstan.
Legenda o Jeti Oguz
Jeti Oguz, poznat po svojih sedam crvenih stijena koje podsjećaju na bikove, prožet je kirgiskom legendom. Nekada davno, dva su kana bila rivali nakon što je jedan drugome ukrao lijepu ženu, što je izazvalo brutalan rat. Tražeći savjet, mudrac je drugom kanu nevoljko rekao da ubije ženu kako bi spriječio njezin povratak svom izvornom mužu. Tijekom velikog festivala, nakon što je žrtvovano sedam bikova, kan je ubio svoju ženu. Njena krv oprala je bikove, ubivši kana i njegove sluge. Bikovi su se pretvorili u crvene stijene sada poznate kao Jeti Oguz, što na kirgiskom znači "sedam bikova".
Legenda o Burana
Toranj Burana, u blizini Tokmoka, posljednji je ostatak drevnog grada Balasaguna. Dok stručnjaci kažu da je izvorno bio minaret, kirgiška legenda nudi drugačiju priču. Moćni kan imao je lijepu kćer Monaru. Kako bi je zaštitio od prosaca, savjetovao se s gatarama. Jedan je predvidio da će umrijeti prije svog šesnaestog rođendana. Kako bi je zaštitio, kan je sagradio visoku kulu i zaključao je unutra. Monara je tamo rasla, gledala je kroz četiri prozora, a hranu je dobivala u košari. Na njezin šesnaesti rođendan, kan joj je, vjerujući da je predviđanje lažno, donio košaru voća. Nakon što ju je poljubio, ona se srušila i umrla. Khan je u košari pronašao otrovnog pauka. Ožalošćeni, njegovi su krici potresli toranj, uzrokujući da se vrh sruši, ostavljajući ruševine kakve danas vidimo.
Legenda o Sary Cheleku
Prije više tisuća godina, tamo gdje se sada nalazi jezero Sary Chelek, postojala je golema dolina. Svećenici u zlatnoj odjeći, sluge morskog boga Khoa, osnovali su svoj grad, Sai Kho, na obalama rijeke i živjeli tamo tisućljećima. Štovali su Khoa, božanstvo s tijelom ribe i glavom čovjeka, koje je boravilo u mramornom bazenu u njihovom hramu. Kho je poučio plemena poljoprivredi, stočarstvu i drugim zanatima. Svakog stoljeća bi veliki svećenik umro, a novi bi se veliki svećenik rodio od najljepše djevojke u dolini koju je poljubio Kho. Ovo mirno postojanje nastavilo se sve dok neprijatelji nisu napali, ubivši većinu stanovnika. Veliki svećenik pozvao je Khoa u pomoć. Kho se pojavio, ispunio dolinu urlikom, uzrokujući slapove kamenja i vode, ubijajući osvajače i spravši grad. Ovaj događaj stvorio je jezero Sary Chelek, gdje se vjeruje da Kho još uvijek živi.
Legenda o majci jeleni
Pleme Bugu iz Kyrgyzstan svoje podrijetlo vuče iz legende koja uključuje majku jelenku, iz koje potječe njihovo ime (bugu znači jelen na kirgiskom). Priča počinje na obalama rijeke Jenisej u Sibiru, gdje je kirgiško pleme živjelo u stalnom sukobu sa svojim susjedima. Unatoč upozorenju ptice s ljudskim glasom, pleme je ignoriralo nadolazeću opasnost. Njihov vođa, Kulchoo, je umro, a tijekom njegovog ukopa, pleme je napadnuto i masakrirano od strane neprijatelja. Dvoje djece, dječak i djevojčica, preživjeli su jer su ih poslali skupljati gljive. Vraćajući se i pronalazeći sve mrtve, tražili su hranu i pomoć, da bi na kraju naišli na neprijateljski tabor. Tamo ih je jedna starica nahranila, ali su ih prepoznali i odveli bijesnom kanu, koji je naredio njihovu smrt. Starica je odvela djecu na liticu, namjeravajući ih baciti u rijeku Jenisej, ali je molila za milost. U tom se trenutku pojavila ženka jelena s mliječnim vimenom i ponudila se da doji djecu kao svoju. Unatoč upozorenjima starice o okrutnosti čovječanstva, Majka Jelen je uzela djecu i odvela ih do jezera Issyk-Kul. Tamo ih je odgajala dok se nisu vjenčali i dobili dva sina, Tynymsejita i Alesejita. Ovo novo pleme nazvano je Bugu, po Majci Jeleni. Tynymsejitova obitelj preselila se u Naryn, dok je Alesejitova ostala u Issyk-Kul. Harmonija između plemena i jelena završila je kada su ljudi u regiji Issyk-Kul počeli ubijati jelene i koristiti njihove rogove za grobove. Zbog toga se jelen povukao duboko u planine. Ova se legenda prepričava u različitim oblicima, a najpoznatija je u priči Chingiza Aitmatova “Bijela lađa”.
Legenda o karavansaraju Tash-Rabat
Legenda o karavansaraju Tash-Rabat, koja se prenosi generacijama, nosi duboku mudrost predaka. Priča o moćnom kanu rastrganom između svoja dva sina, od kojih je jedan predviđao napredak kroz trgovinu i gostoprimstvo, dok je drugi tražio slavu kroz pljačku. Vizija najstarijeg sina dovela je do izgradnje veličanstvenog karavan-saraja, simbolizirajući otvorenost i jedinstvo, koji je cvjetao uz blagostanje i dobru volju. Međutim, težnja mlađeg sina za osvajanjem i pljačkom naposljetku je uništila nekoć uspješan establišment, služeći kao dirljiv podsjetnik na ludost pohlepe i agresije. Kroz ovu drevnu prispodobu podsjećamo se na trajnu važnost integriteta, dobronamjernosti i posljedica naših izbora, ponavljajući bezvremenske lekcije naših predaka.