Legenda o jezeru Issyk-Kul
Jezero Issyk-Kul je okruženo brojnim legendama koje objašnjavaju njegovo formiranje i istorijske ličnosti koje su prolazile pored njegovih obala. Jedna legenda govori o okrutnom kanu koji se zaljubio u lijepu djevojku, oteo je, ali ga je ona odbila zbog ljubavi prema pastiru. Pastir ju je, jašući svog magičnog konja Tulpara, spasio, ali je ponovo uhvaćena. Kako bi izbjegla zatočeništvo, bacila se s prozora tamnice, a kao kaznu za njenu smrt, planinske vode su preplavile kanovu palaču, stvorivši jezero. (Zaista postoje ruševine za koje se veruje da je grad ispod voda Issyk-Kul.) Druga legenda uključuje Timura, koji je u 14. veku dao svojim vojnicima da stave kamen svaki put kada su marširali pored Issyk-Kul, formirajući kameni greben zvan Santaš. Neke legende čak tvrde da je Džingis Kan pokopan na obali jezera, iako je njegovo mjesto sahrane zvanično nepoznato, a neke kirgiske legende sugeriraju da se nalazi u blizini Issyk-Kul.
Ep o Manas
Ep o Manas, najduža epska pesma, centralna je za kulturu i istoriju Kyrgyzstan. Sastoji se od tri dijela: Manas koji ujedinjuje kirgiška plemena, priče njegovog sina Semeteija i priče njegovog unuka Seiteka. Manas, rođen od pastira na Altaju, izrasta u velikog ratnika, koji ujedinjuje plemena i vodi ih nazad u njihovu domovinu u Tian Shan. Oženi se Kanykei i imaju sina Semeteija. Nakon Manas smrti, Kanykei i Semetei su prognani u Samarkand. Semetei kasnije saznaje za svoje naslijeđe i pokušava ponovno ujediniti plemena, ali nestaje. Njegov sin Seitek, odrastao u neprijateljskom logoru, otkriva svoju lozu i donosi mir kirgiskom narodu. ep, koji je napisan tek u 19. veku, ima mnogo verzija zbog usmene tradicije i manaschi pripovedača koji su često dodavali svoje dodatke. Ep o Manas je od vitalnog značaja za kirgiski identitet. 40 zraka državne zastave simboliziraju plemena ujedinjena od strane Manas. Najviša državna čast je Orden Manas, a po njemu su nazvane mnoge znamenitosti, poput aerodroma Bishkek i planinskog vrha. Legende takođe povezuju Manas sa prirodnim znamenitostima kao što je Manas Bowl u Barskoon klisuri. Manas predstavlja idealnu kirgistansku osobu i državu. Uprkos mešavini činjenica i legendi, ep ima značajan uticaj na Kyrgyzstan.
Legenda o Jeti Oguz
Jeti Oguz, poznat po svojih sedam crvenih kamenih formacija koje podsjećaju na bikove, prožet je kirgistanskom legendom. Davno, dva kana su bili rivali nakon što je jedan drugom ukrao prelijepu ženu, što je izazvalo brutalni rat. Tražeći savjet, drugom kanu je mudar čovjek nevoljko rekao da ubije ženu kako bi spriječio njen povratak svom prvobitnom mužu. Tokom velikog festivala, nakon što je žrtvovano sedam bikova, kan je ubio svoju ženu. Njena krv je oprala bikove, ubijajući kana i njegove sluge. Bikovi su se pretvorili u crvene stene, sada poznate kao Jeti Oguz, što na kirgiskom znači "sedam bikova".
Legenda o Burana
Toranj Burana, u blizini Tokmoka, posljednji je ostatak drevnog grada Balasaguna. Dok stručnjaci kažu da je prvobitno bio minaret, kirgistanska legenda nudi drugačiju priču. Moćni kan imao je prelijepu kćer Monaru. Da bi je zaštitio od prosaca, konsultovao se sa gatarama. Jedna je predviđala da će umrijeti prije svog šesnaestog rođendana. Da bi je sačuvao, kan je napravio visoku kulu i zaključao je unutra. Monara je tamo odrasla, gledajući kroz četiri prozora, a hranu je primala u korpi. Na njen šesnaesti rođendan, kan joj je, verujući da je predviđanje lažno, doneo korpu voća. Nakon što ju je poljubio, ona se srušila i umrla. Kan je u korpi pronašao otrovnog pauka. Ožalošćeni, njegovi krici su potresli toranj, uzrokujući da se vrh sruši, ostavljajući ruševine koje vidimo danas.
Legenda o Sary Cheleku
Pre nekoliko hiljada godina, tamo gde se sada nalazi jezero Sary Chelek, postojala je ogromna dolina. Sveštenici u zlatnoj odeći, sluge morskog boga Khoa, osnovali su svoj grad, Sai Kho, na obalama reke i tamo živeli milenijumima. Obožavali su Kho, božanstvo sa ribljim tijelom i muškom glavom, koje je boravilo u mermernom bazenu u njihovom hramu. Kho je podučavao plemena zemljoradnji, stočarstvu i drugim zanatima. Svakog veka, prvosveštenik bi umro, a novi prvosveštenik bi se rodio od najlepše devojke u dolini, koju bi poljubio Kho. Ovo mirno postojanje se nastavilo sve dok neprijatelji nisu napali, ubivši većinu stanovnika. Visoki sveštenik je pozvao Khoa u pomoć. Kho je izronio, ispunio dolinu hukom, uzrokujući da se kamenje i voda sliježu, ubijajući osvajače i odnošivši grad. Ovaj događaj stvorio je jezero Sary Chelek, gdje se vjeruje da Kho još uvijek živi.
Legenda o majci jelenu
Pleme Bugu u Kyrgyzstan vuku svoje porijeklo od legende koja uključuje majku jelen, od čega je izvedeno njihovo ime (bugu znači jelen na kirgiskom). Priča počinje na obalama rijeke Jenisej u Sibiru, gdje je jedno kirgisko pleme živjelo u stalnom sukobu sa svojim susjedima. Uprkos upozorenju ptice sa ljudskim glasom, pleme je ignorisalo nadolazeću opasnost. Njihov vođa, Kulchoo, je umro, a tokom njegove sahrane, pleme su napali i masakrirali neprijatelji. Dvoje djece, dječak i djevojčica, preživjeli su jer su poslani da skupljaju gljive. Vrativši se i zatekli sve mrtve, tražili su hranu i pomoć, na kraju naletjeli na neprijateljski logor. Tamo ih je jedna starica hranila, ali su prepoznati i odvedeni do bijesnog kana, koji je naredio njihovu smrt. Starica je odvela djecu na liticu, namjeravajući ih baciti u rijeku Jenisej, ali je molila za milost. U tom trenutku pojavila se ženka jelena sa vimenom punim mlijeka i ponudila da doji djecu kao svoju. Uprkos upozorenjima starice o okrutnosti čovječanstva, Majka Jelen je odvela djecu i odvela ih do jezera Issyk-Kul. Tamo ih je odgajala sve dok se nisu vjenčali i dobili dva sina, Tynymsejit i Alesejit. Ovo novo pleme je dobilo ime Bugu, po majci jelenu. Tynymsejitova porodica preselila se u Naryn, dok je Alesejitova ostala na Issyk-Kul. Sklad između plemena i jelena prekinut je kada su ljudi u regiji Issyk-Kul počeli ubijati jelene i koristiti njihove rogove za grobove. Shodno tome, jelen se povukao duboko u planine. Ova legenda se prepričava u različitim oblicima, a najpoznatija je u priči Čingiza Ajtmatova „Beli brod“.
Legenda o Tash-Rabat karavan saraju
Legenda o Tash-Rabat karavan-saraju, koja se prenosi kroz generacije, nosi duboku mudrost predaka. Pripovijeda o moćnom kanu rastrganom između svoja dva sina, od kojih je jedan zamišljao prosperitet kroz trgovinu i gostoprimstvo, dok je drugi tražio slavu kroz pljačku. Vizija najstarijeg sina dovela je do izgradnje veličanstvenog karavan-saraja, koji je simbolizirao otvorenost i jedinstvo, koji je cvjetao blagostanjem i dobrom voljom. Međutim, potraga mlađeg sina za osvajanjem i pljačkom na kraju je donijela propast nekada uspješnom establišmentu, služeći kao snažan podsjetnik na ludost pohlepe i agresije. Kroz ovu drevnu parabolu, podsjećamo se na trajnu važnost integriteta, dobrohotnosti i posljedica naših izbora, odražavajući bezvremenske lekcije naših predaka.